LAV GUMILJOV ILI EVROAZIJSKA PASIONARNOST

Примарни табови

LAV GUMILJOV ILI EVROAZIJSKA PASIONARNOST

Jedini izlaz može biti samo novi dvopolarizam, pošto bi samo tada Evroazija mogla steći perspektivu istinske geopolitičke suverenosti

Najistaknutiji učenik evroazijca Savickog bio je čuveni ruski naučnik – istoričar Lav Nikolajevič Gumiljov. On u svojim radovima nije obrađivao same geopolitičke teme, ali njegova teorija etnogeneze i etničkih ciklusa predstavlja očigledan nastavak “organicističkog” prilaza i donekle “geografskog determinizma”, koji predstavljaju suštinu geopolitike već kod Racela, Kjelena, Haushofera itd.

Od izuzetne važnosti su istraživanja Gumiljova na polju drevnih razdoblja etničke karte Evroazije, stepe, nomadskih naroda i njihovih civilizacija. Njegovi radovi daju sasvim novo viđenje političke istorije u kojoj se evroazijski Istok ne pojavljuje samo u vidu varvarskih zemalja na periferiji civilizacije (izjednačene sa zapadnom civilizacijom) nego kao samostalni i dinamični centar etnogeneze, kulture, političke istorije, državnog i tehničkog razvoja. Zapad i njegova istorija se relativizuju, a za evroazijsku kulturu i sazvežđe evroazijskih etnosa se ispostavlja da su višedimenzionalni i sasvim neproučeni svet – sa sopstvenim sistemom vrednosti, verskim problemima, istorijskim zakonitostima itd.

Gumiljov razvija i dovodi do logičkog vrhunca opšteevroazijsku ideju o tome da etnički Velikorusi, Rusi, ne predstavljaju prosto granu istočnih Slovena, nego poseban etnos stvoren stapanjem tursko-tatarskog sa slovenskim narodom. Otuda posredno proizilazi opravdanost ruske kontrole nad onim evroazijskim zemljama koje naseljavaju tursko-tatarski etnosi. Velikoruska civilizacija je stvorena iz zajedničke tursko-tatarske i slovenske etnogeneze ostvarene u geografskom smislu kao alijansa Šume i Stepe. Upravo geopolitičko sjedinjavanje Šume i Stepe predstavlja istorijsku suštinu Rusije, uslovljavajući karakter njene kulture, civilizacije, ideologije i političke sudbine.

Gumiljov tragom Špenglera i Tojnbija izdvaja cikluse civilizacija i kultura, kao i odgovarajućih etnosa. Etnokulturne tvorevine – nacije, države, verske zajednice – sa njegovog stanovišta su u svemu nalik na žive organizme. One prolaze kroz razdoblja rađanja, mladosti, zrelosti i starenja da bi potom nestale ili se pretvorile u tzv. “relikte”. U tome je opet primetan uticaj “organicističke filozofije”, zajedničke za sve kontinentalističke geopolitičke škole.

Najzanimljivije su teorije Gumiljova o uzrocima etnogeneze, tj. rađanja naroda ili države. On za opis tog procesa uvodi pojam “pasionarnosti” ili “pasionarnog podsticaja”. To je neobjašnjivi sinhronizovani izliv biološke i duhovne energije koji iznenada pokreće tromi tok istorijskog bitisanja “starih” naroda i kultura, obuhvatajući različite već uobličene etničke i verske grupe u dinamičkom zanosu prostorne duhovne i tehničke ekspanzije, što vodi ka osvajanjima i stapanju preostalih delova raznovrsnih etnosa u nove aktivne i vitalne oblike. Visoka i punovredna pasionarnost i dinamički proces etnogeneze u normalnom slučaju dovode do nastanka posebnog superetnosa koji odgovara ne toliko nacionalno-državnom obliku političke organizacije koliko imperiji.

Pasionarnost postepeno jenjava. Na smenu “paseizmu” (za Gumiljova je to pozitivna kategorija koju on izjednačava sa “heroizmom”, etničkom težnjom ka nesebičnom stvaralaštvu u ime vernosti nacionalnoj tradiciji) dolazi “aktualizam”, tj. briga samo za sadašnjicu bez ikakve veze sa tradicijom i bez osvrtanja na sudbinu budućih naraštaja. U tom stadijumu dolazi do “pasionarnog sloma” i etnogeneza ulazi u negativni stadijum - konzervaciju i početak raspada. Dalje sledi “futuristički” stadijum u kome dominira tip nemoćnih “maštara”, “fantasta”, “verskih eskapista” koji gube veru u objektivnu stvarnost i teže povlačenju u “onostrano”. Gumiljov to smatra obeležjem konačnog nazadovanja. Etnos se degradira, superetnosi se raspadaju na sastavne delove, imperije se ruše.

Takva situacija traje do novog “pasionarnog podsticaja” kada se pojavljuje novi sveži etnos i podstiče novu etnogenezu u koju se utapaju ostaci starih konstrukcija. Pritom pojedini etnosi ostaju očuvani u “reliktnom” stanju (Gumiljov ih naziva “himerama”) dok ostali nestaju u dinamici novog etnogenetskog procesa.

Od posebne je važnosti tvrdnja Gumiljova da su Velikorusi relativno “svež” i “mlad” etnos, koji je oko sebe objedinio “superetnos” Rusije-Evroazije ili evroazijske Imperije.

Iz evroazijstva Gumiljova se sami po sebi nameću sledeći geopolitički zaključci (koje on sam nije izvodio iz razumljivih političkih pobuda, pretpostavivši tome ostajanje strogo u okvirima istorijske nauke):

1) Evroazija je punovredan “mestorazvoj”, plodno i izuzetno bogato tlo za etnogenezu i kulturogenezu. Znači, potrebno je odvići se od gledanja na svetsku istoriju u jednopolarnoj optici – “Zapad i svi ostali” (što je svojstveno atlantističkoj istoriografiji) – i okrenuti se višepolarnoj, pri čemu su Severna i Istočna Evroazija od posebnog interesa pošto su one Zapadu alternativan izvor najvažnijih planetarnih civilizacionih procesa. Gumiljov u svojim radovima daje iscrpnu sliku Makinderove teze o “geografskoj osovini istorije”, i tu osovinu popunjava konkretnim istorijskim i etničkim sadržajem.

2) Geopolitička sinteza Šume i Stepe, koja leži u osnovi velikoruske državnosti, predstavlja ključnu realnost za kulturno-stratešku kontrolu Azije i Istočne Evrope. Pritom bi takva kontrola doprinosila skladnoj ravnoteži između Istoka i Zapada, dok kulturna ograničenost zapadne civilizacije (Šuma) sa svojom težnjom ka prevlasti praćena potpunim neshvatanjem kulture Istoka (Stepa) vodi samo ka sukobima i potresima.

3) Zapadna civilizacija se nalazi u poslednjem silaznom stadijumu etnogeneze budući da predstavlja konglomerat “himeričnih” etnosa. Znači, težište će se obavezno preneti na mlađe narode.

4) Takođe je moguće da će uskoro doći do izvesnog nepredvidljivog i nepredviđenog “pasionarnog podsticaja”, koji će naglo izmeniti političku i kulturnu kartu planete, pošto prevlast “reliktnih” etnosa ne može trajati dugo.

NOVI RUSKI EVROAZIJCI Gumiljov nije formulisao geopolitičke zaključke na osnovu svoje karte sveta. To su učinili njegovi sledbenici u razdoblju slabljenja (a potom i ukidanja) marksističke ideološke cenzure. Takav pravac je u celini nazvan “neoevroazijstvo”, koje sa svoje strane ima nekoliko podvrsta. Nisu svi oni naslednici ideja Gumiljova, ali je njegov uticaj na tu geopolitičku ideologiju u celini kolosalan.

Neoevroazijstvo ima nekoliko podvrsta.

Prva (najosnovnija i najrazvijenija), predstavlja celovitu i višedimenzionalnu ideologiju formulisanu od pojedinih političkih krugova nacionalne opozicije koji su se odupirali liberalnim reformama u razdoblju 1990-1994. godine. Radi se o grupi intelektualaca objedinjenoj oko lista Dan (kasnije Sutra) i časopisa Elementi.

Neoevroazijstvo je zasnovano na idejama P. Savickog, G. Vernadskog, kneza N. Trubeckog i ideologa ruskog nacional-boljševizma Nikolaja Ustrajlova. Analiza istorijskih evroazijaca je prihvaćena kao krajnje aktuelna i sasvim primenjiva na današnju situaciju. Teza nacionalne ideokratije imperijalnih kontinentalnih razmera istovremeno je suprotstavljena kako liberalnom zapadnjaštvu tako i uskoetničkom nacionalizmu. Rusija se vidi kao osovina geopolitičkog “velikog prostora” i njena misija se izričito poistovećuje sa izgradnjom imperije.

Na socijalno-političkom nivou taj pravac izrazito naginje ka evroazijskom socijalizmu, smatrajući liberalnu ekonomiju za bitno obeležje atlantističkog lagera. Sovjetsko razdoblje ruske istorije se razmatra u smenovehovskoj perspektivi – kao modernistički oblik tradicionalne ruske nacionalne težnje ka planetarnoj ekspanziji i “evroazijskom antiatlantističkom univerzalizmu”. Otuda “prokomunističke” težnje te verzije evroazijstva.

Nasleđe Lava Gumiljova se prihvata, ali se teorija pasionarnosti povezuje sa učenjem o “cirkulaciji elita” italijanskog sociologa Vilfreda Paretoa, dok se pogledi Gumiljova u vezi istorije religija koriguju na osnovu škole evropskih tradicionalista (Genon, Evola itd.)

Ideje tradicionalista – “kriza savremenog sveta”, “degradacija Zapada”, “desakralizacija civilizacije” itd. – ulaze kao važna komponenta u neoevroazijstvo, dopunjujući i razvijajući one okolnosti koje su kod ruskih autora bile predstavljene samo intuitivno i fragmentarno.

Osim toga, iscrpno se proučavaju evropski kontinentalistički projekti (Haushofer, Šmit, Nikiš, “nova desnica” itd.), tako da se horizonti evroazijskog učenja proširuju i na Evropu shvaćenu kao potencijalno kontinentalna sila. Taj motiv je sasvim stran istorijskim evroazijcima-emigrantima, čija su osnovna dela pisana u vreme kada SAD još nisu imale samostalan geopolitički značaj i teza o razlici između Evrope i Zapada još nije bila u dovoljnoj meri razvijena. Neoevroazijstvo, pažljivo uzevši u obzir evropske kontinentaliste, priznaje stratešku važnost Evrope za geopolitičku celovitost i punovrednost evroazijskog “Velikog prostora”, posebno zato što je činjenica nestabilne podele geopolitičke karte Evrope i dovela do poraza SSSR u “hladnom ratu”.

Druga osobenost neoevroazijstva je izbor islamskih zemalja (pogotovo kontinentalnog Irana) za najvažnijeg strateškog saveznika. Ideja kontinentalne rusko-islamske alijanse leži u osnovi antiatlantističke strategije na jugozapadnoj obali evroazijskog kontinenta. Ta alijansa se na doktrinarnom nivou obrazlaže tradicionalnim karakterom ruske i islamske civilizacije, što ih objedinjava u sučeljavanju antitradicionalizmu i svetovno-pragmatičnom Zapadu.

Slika svih geopolitičkih projekata primenjiva na aktuelnu situaciju se u tom pravcu neoevroazijstva dograđuje do punoće, pošto neoevroazijski projekat ideološki, strateški, politički i poziciono predstavlja najpotpuniju, neprotivrečnu, celovitu i istorijski opravdanu suprotnost svih podvrsta zapadnih geopolitičkih projekata (kako atlantističkih, tako i mondijalističkih).

Mondijalizam i atlantizam izražavaju dve podvrste geopolitičke ideologije krajnjeg Zapada. Evropeizam i umereni kontinentalizam evropskih geopolitičara predstavljaju međurealnost. I najzad, neoevroazijstvo Dana i posebnoElemenata izražava radikalno antizapadnu tačku gledišta koja se spaja sa svim ostalim alternativnim geopolitičkim projektima – od evropskog nacional-boljševizma i islamskog fundamentalizma (ili islamskog “socijalizma”), sve do nacionalooslobodilačkih pokreta u svim delovima Trećeg sveta.

Druge podvrste neoevroazijstva su manje dosledne i predstavljaju prilagođavanje čitavog kompleksa navedenih ideja promenljivoj političkoj stvarnosti: ili se radi samo o pragmatičnom ekonomskom “evroazijstvu” pozvanom da obnovi ekonomsku saradnju bivših republika SSSR (projekat predsednika Kazahstana N. Nazarbajeva), ili o obrazloženju ekspanzionističkih teza (“velikodržavni projekat” V. Žirinovskog), ili o čisto retoričkom pozivanju na “evroazijsko jedinstvo” radi očuvanja jedinstva Rusa i nacionalnih manjina (većinom tursko-tatarskih etnosa i muslimana) i sastavu RF (projekat pojedinih funkcionera iz vlade B. Jeljcina), ili o čisto istorijskom interesu prema nasleđu emigrantskih kružoka Savickog, Trubeckog, Suvčinskog, Karsavina itd. Sve te verzije su neminovno veštačke, fragmentarne, nedosledne i ne mogu polagati pravo na samostalnu i ozbiljnu geopolitičku ideologiju i metodologiju. Zato detaljnije zadržavanje na njima nema nikakvog smisla.

Primetićemo samo da bilo kakvo pozivanje na evroazijstvo i Evroaziju, ma kako ograničeni smisao tim pojmovima pridavali oni koji ih koriste, direktno ili indirektno upućuje upravo na neoevrazijski projekat nastao u krugovima opozicije i razvijen u radovima autora Dana i Elemenata, pošto je samo u tom kontekstu upotreba reči “evroazijstvo” opravdana kako kontinuitetom ruske geopolitičke škole tako i vezom sa čitavom lepezom geopolitičkih projekata planetarnih razmera koji postoje izvan Rusije.

KA NOVOJ DVOPOLARNOSTI Neoevroazijstvo se, osim svog intelektualnog nasleđa i opštih principa kontinentalne geopolitike, suočava sa najnovijim problemima u vidu poslednjih geopolitičkih projekata Zapada. Štaviše, taj geopolitički pravac dobija na značaju upravo u onoj meri u kojoj je sposoban ne samo da prosto geopolitički objasni logiku istorijskih događaja koji se odigravaju nego i da izgradi skladni futurološki projekat sposoban za sučeljavanje sa projektima Zapada.

Pobeda Zapada u “hladnom ratu” konceptualno znači kraj dvopolarnog i početak jednopolarnog sveta. Pritom, dok čisti atlantisti (Hantington) pretpostavljaju da će ta jednopolarnost biti relativna – pobednički Zapad (The West) biće prinuđen da stalno reguliše rastuće međucivilizacijske sukobe sa čitavim preostalim svetom (The Rest) – mondijalisti (Fukujama, Atali) vide čistu prevlast Zapada nad čitavim svetom kao nešto što se već dogodilo. Čak i sukobima najbremenitija varijanta profesora Santoroa ipak na kraju krajeva predviđa uspostavljanje Svetske Vlade.

To su projekti geopolitičkih pobednika koji danas imaju nespornu prednost i stratešku inicijativu, tako da se svakako moraju uzimati u obzir. Svi oni se u jednome slažu: na planeti pre ili kasnije mora pobediti univerzalizam zapadnog tipa, tj. atlantistički, talasokratski sistem vrednosti mora svugde da nadvlada. Dvopolarni svet vremena hladnog rata smatra se u potpunosti prevaziđenim. U takvoj slici sveta jednostavno nema mesta za Evroaziju i evroazijstvo kao takvo. Sve je to logično i direktno proizilazi iz radova prvih anglosaksonskih geopolitičara, koji su težili da što više oslabe sile Kopna podrivanjem njihove moći i obuzdavanjem njihovog razvoja raznovrsnim strateškim metodama – posebno strategijom “anakonde”, tj. strogom kontrolom nad sve većim i većim sektorimaRimland-a.

Neoevroazijstvo ne može, ostajući verno sebi, da prizna merodavnost takvog stanja stvari i osuđeno je na traženje mogućnosti za preokret svih tih procesa. I ono počinje od težišnog pitanja - od pitanja jednopolarnosti. Jednopolarnost (prevlast atlantizma u bilo kom obliku – kako u čistom vidu, tako i preko mondijalizma) – Evroaziju kao Heartland osuđuje na istorijsko nepostojanje. Neoevroazijstvo uporno nastoji na odupiranju toj jednopolarnosti.

To se može ostvariti kroz novu dvopolarnost.

Ovo zahteva objašnjenje. Postoji stanovište da će po završetku sučeljavanja SAD-SSSR svet sam po sebi preći na višepolarno ustrojstvo – uzdićiće se Kina, demografski procesi će islamske zemlje izvesti u red geopolitički centralnih, tihookeanski region će obnarodovati svoju konkurentnost sa Evropom i Amerikom itd. Sve je to moguće, ali ovde se ne uviđa da će se takva višepolarnost odigravati u znaku “atlantističkog sistema vrednosti”, tj. ni u kom slučaju neće predstavljati istinsku geopolitičku alternativu, nego samo teritorijalne podvrste talasokratskog sistema. Izazov Zapada, tržišta i liberal-demokratije je univerzalan. Posle pobede nad heartland-om svi pokušaji naroda i država da krenu nekim drugim putem osim zapadnog izgubili su osnovni oslonac. I prosovjetski režimi, i sve “nesvrstane” zemlje koje postojano traže “treći put” postojali su samo na osnovu dvopolarnosti, na osnovu procepa koji je postojao između Zapada i Istoka u njihovom rovovskom geopolitičkom ratu. Savremeni pobednički Zapad će odsad diktirati ideološke i ekonomske uslove svakom ko bude pretendovao na ulogu razvijenog regiona. Stoga će svaka višepolarnost uz očuvanje statusa kvo biti fiktivna i mondijalistička.

Toga su prilično svesni zapadni stratezi koji shvataju da je glavni geopolitički zadatak Zapada na ovom stepenu osujećivanje svake mogućnosti stvaranja sveobuhvatnog geopolitičkog bloka kontinentalnih razmera, koji bi se po ovim ili onim parametrima mogao porediti sa silama atlantizma. To je glavni princip vojnopolitičke doktrine USA, formulisane u referatu Pola Volfovica. Drugim rečima, Zapad ni u kom slučaju ne želi povratak na dvopolarnost.

Neoevroazijstvo, polazeći od interesa “geografske osovine istorije”, tvrdi upravo suprotno od Zapada. Jedini izlaz iz nastale situacije može biti samo novi dvopolarizam, pošto bi samo u tom pravcu Evroazija mogla steći perspektivu istinske geopolitičke suverenosti. Samo će novi dvopolarizam moći da otvori put takvoj dvopolarnosti koja bi izlazila iz okvira liberal-demokratskog sistema, tj. istinskoj višepolarnosti sveta gde bi svaki narod i svaki geopolitički blok mogao birati sopstveni sistem vrednosti, što bi moglo da se ostvari tek posle oslobođenja od globalne atlantističke prevlasti kroz novo planetarno sučeljavanje.

Pritom je važno istaći da evroazijski kontinentalni blok ne može predstavljati prostu obnovu Varšavskog pakta. Raspad ranije geopolitičke kontinentalne konstrukcije je nepovratan i ukorenjen u samoj njenoj strukturi. Nova kontinentalna alijansa mora ili da obuhvata čitavu Evropu do Atlantika i nekoliko najvažnijih sektora južne obale Evroazije – Indiju, Iran, Indokinu itd., ili da obezbedi prijateljsku neutralnost istih tih prostora, tj. da ih izvede ispod kontrole atlantizma. Povratak na stari dvopolarizam je nemoguć iz mnogo razloga – između ostalog i ideoloških. Novi evroazijski dvopolarizam mora polaziti od sasvim drugačijih ideoloških preduslova i mora biti zasnovan na sasvim drugačijim metodologijama.

Ta teorija “novog dvopolarizma” je znatno razvijena u neoevroazijskim projektima i predstavlja teoretsko obrazloženje za sve nonkonformističke geopolitičke teorije Evrope i Trećeg sveta. Kao što heartland objektivno predstavlja jedinu tačku sposobnu da postane ishodište planetarne alternative talasokratiji, tako i evroazijstvo predstavlja jedinu teorijsku platformu za razvoj čitave lepeze planetarnih strategija koje atlantizmu odriču svetsku prevlast i njegov civilizacioni sistem vrednosti: tržište, liberalnu demokratiju, svetovnu kulturu, filozofiju individualizma itd.

Iz knjige A.G. Dugina: “Osnovi geopolitike”, Tom I, Ekopres, Zrenjenin, 2004.

Prevod sa ruskog Sava BABIĆ

Izabrao i priredio Ivan ĆUPIN