Euroazijanizam kao postmoderna ’sintagma paradoksa’

U današnjem unipolarnom svijetu često se spominje, u javnom hrvatskom ali i sveopćem javnom mnijenju, da je atlantizam jedina strateška i geopolitička opcija koja će osigurati barem minimalnu vojno-političku i gospodarsku stabilnost u svijetu. Istina je da je nakon raspada bipolarnog svijeta, svijeta u kojemu je Sovjetski Savez predstavljao jedno “nužno zlo” da bi se održala ravnoteža snaga u nuklearnom hladnom ratu, ostavljen ideološki vakuum iz kojeg nisu izranjale jasne i koherentne metapolitičke i geopolitičke alternative atlantizmu. Suvremeni euroazijanizam (ili neoeuroazijanizam) kao koherentna i elaborirana, geopolitička, filozofska i kulturološka idejna građa predstavlja istinsku i potencijalnu alternativu amerikanocentriranom unipolarnom svijetu …

Suvremeni euroazijanizam (ili neoeuroazijanizam) kao koherentna i elaborirana, geopolitička, filozofska i kulturološka idejna građa predstavlja istinsku i potencijalnu alternativu amerikanocentriranom unipolarnom svijetu.

Ta heteroklitna ideologija koja svoje smjernice crpi iz ruske konzervativne revolucije i  panslavističkog pokreta “bijele” ruske emigracije 20-ih godina sada već prošlog, XX. stoljeća, te i iz njemačke konzervativne revolucije Weimarske Republike (Weimarer Republik, njemačke države nakon I. svjetskog rata) mogla bi predstavljati “sintagmu paradoksa” u globalnom svijetu jer nastoji artikulirati iznad podjele na lijevo/desno, zatim pokušava zaobići “dinamiku konzervativnu” koja teži uspostavi hijerarhijske, organicističke i vertikalne ljestvice vrednota, i “strategiju revolucionarnu” u smislu da privilegira metapolitički aktivizam predvođen čvrstom avangardnom elitom.

Kao visoka elaborirana metapolitička i kulturološka misao čije je nastojanje utjecati na elite (posebice na ruske elite) više nego pridobiti javno mnijenje, misao koja nastoji ujediniti dva europska i azijatska kulturno-filozofska i etnička pola Rusije promičući panturansku i filoislamsku orijentaciju, euroazijanizam je percipiran više kao zasebna “simfonijska” vizija svijeta negoli svojevrsna monolitna dogmatska ideologija koja bi se temeljila na diferenciranom, jasno podijeljenom i policentrističkom kulturalnom pristupu.

Naime, euroazijanska doktrina smatra da ruski istinski identitet proizlazi iz originalne fuzije, iz jednog spoja slavenskih i tursko-muslimanskih elemenata, pa tako Rusija zapravo tvori zasebni “treći kontinent” na razmeđu “dekadentnog i materijalističkog Zapada” i spiritualne i vitalne Azije. Euroazijanizam, iako razlikuje “nacionaliste” i “slavofile”, integrira sovjetsko iskustvo smatrajući ga pozitivnim povijesnim naslijeđem koje je, kao takvo, izraz kontinuiteta imperijalne ruske ideje.

 

 

 

 

 

Pa upravo takav, euroazijanizam ne čini svojevrsnu obnovljenu “konzervativnu revoluciju”, izum tzv. „novog nacionalizma“ (kao što je to bila njemačka konzervativna revolucija koja se suprotstavljala tradicionalnoj ideji  i Wilhelmskom konzervativizmu Wilhelma Liebknechta,  1914.g.), već naprotiv, predstavlja postmoderni geopolitički kulturološki i filozofski postmoderni projekt koji ne prihvaća paradigmu “kraja povijesti” asimilirajući proces racionalizacije i izazove tehnološkog, globalnog svijeta, ali promičući i svojevrsno globalno geopolitičko i geocivilizacijsko rješenje.

No to rješenje koje euroazijanizam nudi utemeljeno je na obnovljenoj geopolitičkoj, tradicionalnoj kontinentalnoj opciji stvaranja velikog kontinentalnog euroazijskog bloka sa središnjom osi Pariz-Berlin-Moskva (rehabilitirajući tako koncepte “hegemona” i “sile”), a taj blok postaje protuteza američkoj atlantskoj svjetskoj hegemoniji.

Takva doktrina, koja crpi iz raznovrsne geopolitičke veliko-europske (zapravo, pretežito germanske geopolitičke misli) misli, uzvisuje Mackinderovu geopolitičku teoriju (ta teorija suprotstavlja talasokraciju i telurokraciju kao paradigmu opoziciji More-Zemlja, i suprotstavlja “svjetski otok” (Ameriku) “svjetskoj zemlji” a to je Heartland-Euroazija) na razini nove historionomije kao opće eksplikacije i interpretacije povijesti.

Talasokratska anglosaksonska, protestantska i kapitalistička civilizacija suprotstavlja se rusko-euroazijskoj, pravoslavnoj i socijalističkoj civilizaciji. Zapad, tamo “gdje sunce zalazi”, predstavlja dekadenciju, disoluciju, a Euroazija predstavlja preporod, zemlju Bogova jer - “na istoku se sunce uzdiže”.

U tom pogledu, u borbi protiv atlantske talasokracije utemeljene na konstruktivizmu, kulturnoj uniformnosti i tehnicističko - racionalističkoj viziji svijeta koja svijet vodi u “kaos”, euroazijanizam možemo definirati kao jedinu “zemaljsku”, telurično-geopolitičku i filozofsku alternativu.

Ta će alternativa na mjesto vojnog i gospodarskog obilježja atlantske hegemonije supstituirati “postmoderno carstvo” utemeljeno na duhovnim, kulturološkim, metapolitičkim i kvazi - eshatološkim temeljima.

Euroazijansko mišljenje promiče multipolarnu geopolitičku viziju svijeta utemeljenu na međureligijskoj harmoniji, na euroazijanskom federalizmu, patriotizmu i socijalnoj pravdi.

Sažmemo li čitavu misao u ruski kontekst, možemo reći da euroazijanska doktrina predstavlja jednu vrstu “trećeg puta”. Taj treći put smješten je između prozapadne, liberalne orijentacije, i nostalgije za komunističkom prošlosti, ali pritom izbjegava demagoške izgrede ekstremističkog populizma i uskogrudnog nacionalizma.

Potssovjetska imperijalna „vizija svijeta“

Euroazijanizam je jedna od najelaboriranijih ideologija konzervativnih stremljenja nastalih u Rusiji početkom 90-ih godina prošloga stoljeća. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, u onim prvim godinama, ta je ideologija privukla široku lepezu političara i intelektualaca jer je tada euroazijanizam predstavljao jedan poseban način “mišljenja katastrofe”, te način da se ponovno osigura razmještanje imperijalnog državnog kontinuiteta u prostoru.

Međutim, ta se ideologija nije znala predstaviti kao koherentno i strukturirano idejno stremljenje, nije pružala posve jasnu, socijalnu, gospodarsku i političku alternative, tako da je zapravo više iskristalizirala zasebnu “viziju svijeta” (Weltanschaung).

Tu su viziju svijeta većinom svojatale istaknute, određene osobe negoli političke stranke. Primjerice, Vladimir Žirinovski ili komunist Genadij Zjuganov ruski su političari čije su izjave u prvo vrijeme imale euroazijanski naglasak, površan, doduše, ali opet euroazijanski; zatim novine poput Den ili Zavtra.

Pravac neoeuroazijanizam danas predstavlja jednu ideologiju prilično prisutnu u ruskim intelektualnim i političkim elitama. Ta ideologija promiče tezu o specifičnosti Rusije u odnosu na Europu, a ta je specifičnost prirodno obilježje Ruskog carstva. Sagledamo li njenu bit, ona je holistička ideologija koja posjeduje “totalna” eksplikacijska rješenja za svijet.

Unatoč jasno definiranim ideološkim postulatima, neoeuroazijanizam se sastoji od niza stremljenja.

Vjerojatno najznačajniji suvremeni euroazijanski pokret, onaj na čelu s Aleksandrom Panarinom (ruski znanstvenik, član Instituta za filozofiju pri Akademiji znanosti u Moskvi, član pokreta pokret “Evrazia”) nastoji rehabilitirati na filozofskoj i političkoj razini pojam “carstva”: carstvo ne bi više bilo svojstvo uskogrudnog nacionalizma ni agresivnog imperijalizma, već bi se ono utjelovilo u novom obliku građanstva i državnosti (ruski “gosudarstvennost”) čiji bi temelji počivali na etičkim  vrednotama i načelima, a ne na kultu nacije.

Drugu pak euroazijansku struju čini krug okupljen oko revije/časopisa Evrazija, Eduarda  Bagramova, koja je više kulturološke i „narodnjačke“ naravi. Središnja tematika joj je jedna svojevrsna izmiješanost slavo-turskog saveza, kojeg najbolje ilustrira revalorizacija mongolskog carstva i tursko-muslimanske manjine u ruskoj povijesti, s komparativnim analizama i analogijama između pravoslavne vjere i misticizma sufizma i sufija (islamskih mistika).

Vjernost i odanost Rusiji bi bila najbolje jamstvo za očuvanje nacionalnih identiteta raznih bivših sovjetskih naroda. Evrazija poziva na ponovno uspostavljanje gospodarskog i političkog jedinstva postsovjetskog prostora, i to većinom prema prijedlogu kazahstanskog predsjednika Nursultana Nazarbajeva koji djelomično navedenu reviju i novčano potpomaže.

 

Treću euroazijansku struju predvodi Aleksandr Dugin koji je i čelnik pokreta „Eurazia“. Po naravi vrlo eklektičan, taj ruski intelektualac sjedinjuje metapolitički diskurs  zapadne “nove desnice”, geopolitičke teze i postulate Njemačke 20-ih i 30-ih godina XX. stoljeća, ruski mesijanski diskurs, te spiritualna i okultistička razmišljanja u suvremenoj Rusiji.

 

Također postoji revija Vestnik Evrasii, koju objavljuje Moskovski Institut za orijentalizam, a koji nastoji proučavati genealogiju azijatizma, te nastoji razvijati ne-ideološki euroazijanizam intelektualne i znanstvene prirode i promičući ideju zajedničke sudbine.

 

Duginovo djelo “Naš put” u kojemu su iznesene teze nacionalne ruske strategije postala je priručnik ruske elite. Tako su, u sastavu izvršnih tijela pokreta “Eurazia”, nazočni bivši pukovnik sovjetske armije Peter Susiov, bivši savjetnik za vanjske poslove Jeljcina, a danas ruski savjetnik u Uzbekistanu, zatim Dmitri Ryurikov, bivši direktor katedre za sigurnost Vojne akademije glavnog stožera, i general Nikolai Klotokov. U političkom vijeću pokreta također je vrhovni muftija Rusije Talgat Tadjuddin i rabin Avrom Shmulevitch. Pokret ima potporu predsjednika uprave za teološku naobrazbu i katehezu patrijarhata Moskve Ioann Yekonmtsve.

 

Sinteza Tradicije Julius-a Evole i Thiriart-ove geopolitike

 

Neoeuroazijanska misao i geopolitika dobro sintetiziraju Evolin tradicionalizam i geopolitičku euroazijansku viziju Jeana Thiriarta. Naime, nakon raspada Sovjetskog Saveza i komunističkih režima, eurosovjetsko Thiriartovo carstvo dobro aktualizira, na koherentni način, Evolinu antimodernističku revoluciju.

 

Thiriartov eurosovjetizam, od Vladivostoka do Dublina, tabor je paradoksalne revolte euroazijskih “crveno-crnih” na strani regnuma  suprotstavljenog modernizmu, eshatološki konkretiziranog u “apsolutnoj dominaciji kapitala” i “semitsko-trgovačkim mentalitetu”.

 

Takva idejna matrica dobro izražava revolucionarnu antimodernističku lektiru Evolinog antimodernističkog tradicionalizma, koja se distancira od špekulativnog skolastičkog i hermetičnog tradicionalizma salonskih tradicionalista.

 

Imperijalna i gibelinska Evolina vizija izgleda otprilike ovako: carstvo protiv Crkve, Rim protiv Vatikana, organska i imanentna sakralnost protiv sentimentalnosti i vjerske apstrakcije poistovjećuje se s cezaropapističkim justinijanskim euroazijskim tezama u kojima su carstvo i Crkva ujedinjeni. Time carstvo dobiva teološki značaj i legitimitet, što se poklapa s gibelinskim imperijskim idealom: Treći Rim-Treći Reich-Treća Interancionala-Eurazija.

 

Današnji euroazijanizam nastoji ujediniti geopolitičke euroazijanske teorije Jeana Thiriarta i Evolin tradicionalizam u doktrinarni mistični i duhovni korpus koji zagovara imperijalnu, komunitarističku i radikalno antimodernističku viziju svijeta.

 

Eurosibirizam kao disidentno krilo euroazijanizma

 

Suprotno neoeuroazijanizmu Duginovog turanističkog smjera, postepeno se konstituirao jedan euroazijanski pol zvan Eurosibir.  Njegovi se pripadnici okupljaju oko međunarodne ruske revije “Athenaeum”, a predvode ga intelektualci kao što je primjerice, Pierre Vial (vođa francuskog pokreta Zemlja i narod), te Guillaume Faye (koji svoja uvjerenja temelji iz francuske Nove desnice).

 

Takva euroazijanska skupina zagovara kontinentalnu uniju svih naroda europskog porijekla, a sačinjavale bi je Francuska, Rusija, te bi se protezala od Atlantika do Pacifika, i to u okviru geopolitičkog velikog prostora koji bi se nazivao  “Euro-Sibir”, ili Eurorusija.

 

Projekt Eurosobir temelji se na etnopolitici te zagovara uspostavu euro-ruske imperijalne konfederacije u vidu strukture koja ujedinjuje etničku homogenu civilizacijsku, kulturnu, povijesni i mentalno-genetsku zajednicu svih naroda europskog porijekla, no gledana kroz perspektivu izazova XXI. stoljeća, stoljeća šoka civilizacija i kultura.

 

Tako gledano, taj se projekt distancira od ekumenskog etničkog pristupa “Evrazije” i uključivanja muslimanskih i azijatskih naroda u euroazijanski blok. Takav euroazijanizam zagovara uspostavu centralne i jake države, zagovara također i široku autonomiju unutarnjih naroda i regija, solidarnost između konfederalnih država sastavnica putem financijskih kompenzacija. Takav konfederalni model svoje temelje nalazi u ustavu SAD-a. Konfederalni Eurosibir zagovara vanjskopolitičku neutralnost sile.

 

Glavnim prijetnjama smatra sljedeće: prve dvije prijetnje su postojanje Trećeg svijeta i prodor islama na Zapad i Europu putem masovnih imigracija islamskog stanovništva u ta područja, te Washingtonska vlada koja svakako nastoji onemogućiti stvaranje Eurosibira, treća prijetnja je uspon Kine, zbog njenih svjetskih hegemonijskih pretenzija. Također, ta euroazijanska struja zagovara raspad NATO- saveza smatrajući ga jednom poslušnom strukturom atlantske politike SAD-a. Također, zagovara prekid s “religijom ljudskih prava”, te kontrolu islama na eurosibirskom teritoriju.

 

Kad je pak riječ o ekonomiji, Eurosibirska struja zagovara povratak na autarhiju velikih prostora i oslobađanje od svjetskog slobodnog tržišta pomoću vlastite valute i tržišta. Također zagovara i etnocentrizam bijelih naroda tog prostora, jer  - Eurosibir je kolijevka “bijelih naroda”, danas ugroženih od islamskih i azijatskih demografija, pa tako zapravo zagovara načelo etnocentrizma etničke homogenosti i primjenu restriktivnih migracijskih politika prema svim tzv. ne-bijelim narodima: narodi Kine, Indije, Japana, Afrike, itd.

 

U okviru projekta Pavel Toulaev Eurosibir iznosi sljedeće geopolitičke i filozofske smjernice:

- Ruski križ (raskršće povijesnog puta Verga do Grka), u smjeru Sjever-Jug i transeuropska ruta koja se prostire od Rusije, od Zapada do Istoka - gdje se kristalizira ruska jezgra etnički homogena

- Transarijevska os koja prolazi istočni dio središnjeg prostora smještenog od sjeverozapada do jugoistoka te stvara atrakciju, privlačnost između arijevskog Sjevera i arijevskog Juga

- Euroazijski štit konstituira obranu protiv zapadnjačkog atlantizma i međunarodnog cionizma

 

Radikalni euroazijanizam: nacional-boljševizam, crveno-crna koalicija na barikadama

Nacionalboljševistički pokret u Njemačkoj nastaje neposredno nakon I. svjetskog rata, u doba kada je Njemačka bila u središtu građanskog rata, sukoba između marksista-spartakista i nacionalističkih “Freikorpsa”.

 

Sinteza između  ideologije boljševizma ruske revolucije i modernističkog nacionalizma, uspostavlja konvergenciju između interesa Njemačke i sovjetske Rusije. U izvornom smislu, nacionalboljševizam, kao ideologija, proizlazi iz uskog i malobrojnog kruga intelektualaca i mislioca 1919. g. na čijem je čelu prof. Paul Eltzabacher, nacionalistički zastupnik u Reichstagu 1919. godine. On je predložio savez Njemačke i komunističke Rusije protiv Versajskog ugovora.

 

1919. godine u Hamburgu se razvija jedan nacionalboljševistički pokret okupljen oko dvojice političkih lidera komunističke revolucije Hamburga: Heinrich Laufenberg (1872.-1932.) i Friedrich-Fritz Wolffheim (1882.-1942.), koji su se priključili Njemačkoj komunističkoj radničkoj stranci (i to nakon što su izbačeni iz službene komunističke strane, KPD-a) iz koje su također protjerani jer su smatrani pobornicima nacionalboljševizma.

 

Okupljeni oko Fierdicha Linza i Hansa Ebelinfa, nacionalboljševistički krugovi nastoje putem lista “Der Vorkampfer”  promicati ideološku sintezu ideologije K. Marxa i ideologije ekonomista Freidericha Lista. Nakon dolaska nacista na vlast, većina nacionalboljševika uključuju se u Pokret otpora, a poneki se krugovi, poput udruga “Fichte bund” na čelu sa prof. Kessemaierom, povezanog s mladim Belgijancem Jeanom Thiriartom, surađuju s nacističkim režimom.

 

Tijekom  Weimarske Republike, najpoznatija ličnost nacionalboljševizma bio je Ernst Niekisch (1889.-1967.), koji uređuje časopis “Widerstand”, te vodi pokret koji okuplja razne desne i lijeve aktiviste. Nakon 1993. godine, on se suprotstavlja nacizmu te ga deportiraju u koncentracijski logor, a nakon rata, odlazi na Zapad gdje pronalazi utočište.

Tijekom 1923. godine, komunistička Internacionala podupire savez s nacionalistima,  zbog okupacije belgijsko-francuske regije Ruhr, zbog koje je Njemačka i Ruska industrija onemogućena razviti se. Zbog toga poručnik Schlageter organizira niz terorističkih atentata i sabotaža protiv francusko-njemačkih snaga  -  djelovanje poznato pod metaforom “linija Schlageter” . Tijekom 1930. - 1932. godine, nastaju razne konvergencije i približavanje KPD-a i nacistička stranke NSDAP, što je posebice vidljivo u zajedničkom osuđivanju socijaldemokratske Weimarske republike.

 

Nacionalboljševizam u Njemačkoj razvijat će se nadalje na dvije temeljne proturječnosti. Za neke analitičare, taj pokret izraz je jedne geopolitičke strategije saveza između Njemačke i Rusije, na tragu starog njemačkog geopolitičkog strujanja, a utemeljen je na konvergenciji interesa kao što je “zagušivanje” Poljske, određeni antisemitizam, prezir prema dekadentnom Zapadu, te drevna pruska fascinacija Državom koja se kombinira s događajima 1917.-1918.g.

 

Drugi pak analitičari tvrde da je to zaista jedna ideološka konvergencija između nacionalizma i boljševizma putem zajedničkih vrednota (pučka proleterska borba, antiliberalizam, antikapitalizam, itd.).

 

Na geopolitičkom je području nacionalboljševizam zagovarao strategiju savezništva između Njemačke i sovjetske Rusije. S takvim savezništvom, Njemački Reich je nastojao pronaći izvorišta sirovina i energenata (Sibir, ukrajinsko žito, nafta Kavkaza), a Sovjetska bi Rusija na raspolaganju imala zalihe već “gotovih” industrijskih proizvoda. Taj je savez institucionaliziran i utemeljen potpisivanjem ugovora u Rapallu 1922. godine, čiji su potpisnici bili ministar Walter Rathenaue i Tchitcherine.

 

Ideološki gledano, njemački konzervativni intelektualni krugovi, koje je okupljao Arthur Moeller Van Den Bruck, elaboriraju tezu da je savezništvo Rusiju i Prusku činilo nepobjedivom silom (kao što je to bilo u borbi 1813. g. protiv Napoleona).

 

U Bismarckovo vrijeme implicitni savez između Rusije i Njemačke konsolidirao je mir u Europi. Njemačka je ostala neutralna u vrijeme Krimskog rata. Gledajući tako, germansko-rusko savezništvo, iznad svih ideoloških razlika, ostaje konstantna geopolitička smjernica Njemačke.

 

Stoga, Moeller Van Den Bruck prevodi Dostojevskovo djelo “Dnevnik književnika” smatrajući ga temeljem germanske pragmatične rusofilije te dobrim argumentom za razumijevanje mehanizama približavanja između boljševika i nacionalista.

 

Germansko-rusko savezništvo učvršćeno je činjenicom da obje države imaju zajedničke neprijatelje: Poljsku, koja je prema njemačkom i ruskom poimanju, uvijek instruirana od strane Francuske, a protiv Berlina i Moskve. To je, smatraju, vidljivo, primjerice, 1921. g., kad Poljaci vrše invaziju na Sovjetski Savez poslije kratkog napada Sovjeta, oružani i predvođeni francuskim generalima.

 

Njemačka i Rusija žele potaknuti pobune koloniziranih naroda u engleskim i francuskim kolonijama, tako da nacionalboljševički pokret podupire i oslobodilačke arapske, indijske i kineske pokrete.

 

Antikolonijalna ideologija nacionalboljševizma također odbacuje svaki oblik rasizma (izuzev glorifikaciju germanizma u konzervativnim krugovima). Ideal germansko-ruskog savezništva kulminira u klauzulama Germansko-Sovjetskog pakta u kolovozu 1939. g., koje će biti poništene u lipnju 1941. g. kad je njemačka vojska okupirala Sovjetski Savez.

 

Nakon II. svjetskog rata, razni će čimbenici utjecati na razvoj nacionalboljševističke ideologije, primjerice - odbacivanje antisovjetske američke logike tijekom “hladnoga rata” i tijekom Reaganove predsjedničke vladavine, te podupiranje pacifističkih njemačkih krugova (1980.-1985.), promicanje eurosovjetskog geopolitičkog savezništva (u Belgiji to čini ideolog Jean Thiriart), ostvarivanje euroazijanskog prostora u vidu geopolitičkog ” Ersatz” internacionalizma, promicanje “ratobornih” pruskih ideologija protiv trgovačkih ideologija amerikanizma, pronalaženje alternative liberalizmu i sovjetizmu i to u obliku jedne krute ideologije Panzerkomunizam, zatim približavanje krugova  ekstremne desnice i ekstremne ljevice prije 1914. g. u Francuskoj poput kruga Proudhon u kojemu surađuju Maurasovi nacionalisti i Sorelski socijalisti, nametanje imperativa antikolonijalne borbe i podupiranje nacionalrevolucionarnim snagama u Trećem svijetu (što pokazuje potpora palestinskom PLO-u, Libiji i Gadhafiju, Iranu, IRA-i Baskijcima, korzikanskom FLNC-u, itd.).

 

U suvremeno doba nacionalboljševistička ideologija u Europi predstavljena je nizom organizacija i udruga, čiji su pokretači idejne matrice Nikolayja  Ustryalova, Ernsta Niekischa i Jeana Thiriarta.

 

Ruski geopolitičar Dugin je fuzionirao političku viziju nacionalboljševizma s geopolitičkom euroazijanskom vizijom. Naime, svi ti krugovi pozivaju se danas na euroazijanizam te zagovaraju ideju Velike Europe: od Reykjavika, do Istanbula, od Gibraltara do Vladivostoka. Ruski nacionalboljševici (zvani Nazbols) podržavaju ideologiju nacionalističkog komunizma, a krugovi iz Zapadne Europe smatraju pak sebe nasljednicima nacionalsocijalističke tendencije Nacionalsocijalističke Borbene Zajednice O. Strassera (ili, Crni Front, te mreže Winderstand,  E. Niekischa)

 

Neprijatelji otvorenog društva

 

Kako bi se bolje razumjelo filozofiju i metafiziku euroazijanizma i bolje interpretirala doktrina euroazijanskog pokreta, unatoč svim ideološkim Oustrialovih, Niekischovih ili Thiriartovih osvrta, paradoksalno se treba osvrnuti i na djelo Karla Poppera “Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji”.

Kao protučinjenični i parabolični idejni interfakt protueuroazijanskoj ideologiji, Popper u svome djelu, iznosi tezu da se povijest čovječanstva i povijest ideje dijele u dva tabora: pristaše „Otvoreneog društva“ i „neprijatelji otvorenog društva“.

 

Tabor pristaša „otvorenog društva“ predstavlja normalni oblik egzistencije racionalnih individuuma čije se ponašanje temelji na slobodnoj volji. Popper smatra da takvi pojedinci tvore otvoreno društvo “netotalitarnog oblika”, koje odbacuje svaku imanentnu transcendenciju i svaki kolektivistički ili nadindividualni sustav vrednota. Otvoreno društvo  ignorira namjerno sve “teologije” i “univerzalije”, apsolutnosti, tipološke diferencijacije, i sve što je nadracionalnog dosega.

 

To otvoreno društvo ima svoje neprijatelje, a neprijateljima se smatraju Heraklit, Platon, Aristotel, skolastici, Schlegel, Fichte, Hegel i Marx, jer, smatra Popper , oni uvijek negiraju individualističke vrednote, zagovaraju holističke koncepcije društva koje uzrokuju apologije diktature i totalitarizma.

 

Tako ideologije fašizma, racionalizma, komunizma, konzervativizma, čini ona ista metafizika koja radikalno odbacuje model otvorenog društva te njegove antropološke i filozofske temelje.

 

Primjerice, Pooper pretpostavlja kako Staljinov totalitarizam proizlazi iz Marxove doktrine, koja svoje začetke pronalazi u Hegelovoj filozofskoj misli, Aristotelovske, Platonske i Heraklitove nasljednice (utemeljitelj “stranke rata”). Ista genealogija postavljena je i za europski fašizam, no uz sitnu nijansu – pojedini idejni korijeni potječu od hegelijanaca desne orijentacije, Stapela, Spenglera, Gentilla ili racionalista Rosenberga.

 

Ipak, zanimljivo je, ali djelomice i proturječno, da euroazijanski krugovi, a posebice nacionalboljševistička frakcija, prihvaćaju analizu i Popperovu dualističku viziju te se slažu s Popperovom klasifikacijom. Sukladno tomu, oni se zdušno nazivaju neprijateljima “otvorenog društva”. Smatraju se neohegelijancima koji ne priznaju podjelu “desnih ” i “lijevih” hegelijanaca. Odbacuju filozofske temelje “otvorenog društva”: primat individuuma, racionalističko poimanje svijeta, progresivni liberalizam, egalitarnu atomističku demokraciju, slobodnu kritiku, kartezijansko-kantovsku viziju svijeta i stvarnosti, podjelu na subjekt i objekt.

 

Zagovaratelji su svega što je antipod sustava vrijednosti “otvorenog društva” – oni su protivnici subjektivnog idealizma (moralnih načela) i subjektivnog materijalizma (pozitivističke znanosti). To su, prema njihovim promišljanjima, temelji modernog društva, čiji korijeni sežu u prosvjetiteljstvo Francuske revolucije, a na mjesto tih svjetonazorskih smjernica afirmiraju i stavljaju objektivni idealizam (državni, nacionalni, revolucionarni, komunitarni), te objektivni materijalizam (mobilizatorski i realistički).

 

Može se reći da je prvi filozofski postulat euroazijanizma svojevrsno negiranje Kantove vizije svijeta, zapravo kartezijansko - Kantovog pojma Weltanschaung.

 

Jedna od velikih pogreški gotovo svih klasičnih desnica i ljevica jest padanje u zamku sektaštva, koje zatim generira “bratoubilački rat” između te dvije tendencije, a koje imaju ustvari istu viziju svijeta, no ipak s jednom razlikom: marksizam-lenjinizam poziva se na imanentnu transcendenciju samo jedne doktrine i egzaltiranje komunističke države, a obilježje tradicionalne desnice štovanje je teističke transcendencije i egzaltiranje organsko-autoritativnog državnog modela.

 

Načelno gledajući,  sve ideološke doktrine, pa tako i euroazijanska, koje se suprotstavljaju “otvorenom društvu” temelje se na ideji iracionalnog, koje je u sprezi s Popperovim primatom razuma i humanizmom Kantove filozofije. To iracionalno ujedno je i esencija, Thelos (grčki –krajnji, finalni cilj) i sudbina, pa je tako i euroazijanizam ponajprije esencijalistička ideologija, suprotna  “popperovskom antropocentricizmu” u kojemu nema mjesta za nadhumanu transcendenciju.

 

Euroazijanska misao temelji se na nadindividualnoj transcendenciji (dimenziji koju su dobro raščlanili J. Evola i R. Guenon), posebice dimenziji koja se odnosi na nad-humane i nad-racionalne esencije Velike Tradicije. Velika tradicija razotkriva bit strukture sakralnosti, a one su inspiracija svim idejnim tendencijama koje se suprotstavljaju “otvorenom društvu”.

 

Guenonova misao završna je točka povijesnog razvoja anti-humanističke i anti-moderne ideologije koja je prožimala sve konzervativne krugove, počevši od Platona. Guneon zato radikalno odbacuje modernu epohu nazivajući je “totalnom devijacijom”, te smatra kako slijedi jedan eshatološki poremećaj cijelog koncepta “otvorenog društva” koji, zamaskiran u humanizam, ustvari gradi “zemaljski pakao” (također i za fašiste). Individualni “ja” disolvira se u ne-individualno, što je vidljivo u pojavnim oblicima kao što su nacionalni mit, Crkva, Država, Rasa, carstvo, mit o nadčovjeku i Tradicija.

 

Noumentalna dimenzija  (”Ding an sich”), središnji je čimbenik njihove egzistencije, a za Hegela predstavlja prijelaz iz diskurzivnog razuma prema dijalektičnom intelektu, koji čini središte fašističke prakse. Takav objektivni idealizam nadilazi moderni “mali i subjektivni idealizam”, Popperovu figuru “otvorenog društva”.

 

Komunizmom također prevladava ta imanentna transcendencija objektivnog idealizma,  no on promiče “objektivni historijski materijalizam” koji nadilazi “mali subjektivni materijalizam” čovjeka (humanitarni čovjek) koji je primoran žrtvovati svoje osobne, individualne i pojedinačne interese u ime kolektivnih općih interesa proletarijata.

 

U svim ideologijama koje negiraju model otvorenog društva   prevladava “model metapovijesnog rata” (Heraklitu je rat otac svake stvari) - polemičku koncepciju života i države, misao i pojmove, kod nekih autora pune platonističkih i eshatoloških osvrta, a koje pronalazimo još i kod Saint-Simona, Fourriera, Lerrouxa, Cabeta, ali i T. Campanella, G. Bruna, i utopista T. Moora.

 

Ideološko naslijeđe i srodnost fašizma i komunizma vidljivi su također i u identifikaciji s Hegelovom dijalektičnom misli, pa su tako i Georges Sorel, Theodore Reuss, Vilfredo Pareto, Proudhon, također na listi “neprijatelja otvorenog društva”. Nije slučajno da su Guenonovi duhovni vođe bili švedski socijalist Ivan Agueli i okultist i ideolog anarhizma, masonski inicijator Theodore Reuss.

 

Euroazijanizam, posebice nacionalboljševistička grana, smatra kako komunizam iznad materijalističke filozofske orijentacije, svoju misaonu ideju crpi iz mistične, iracionalne i herojske dimenzije života.

 

A. Dugin, koji razlikuje prijatelje od neprijatelja “otvorenog društva”, smatra kako postoji razlika između “ideovarijacije” i miksovarijacije”.  Doktrine neprijatelja “otvorenog društva” homogene su i proizlaze iz istih idejnih matrica i izvora iako poprimaju različite oblike. Ideologije prijatelja “otvorenog društva”  različite su i jedne drugima nerazumljive, što objašnjava razne raskole između tzv. desnice i ljevice.

 

Euroazijanizam razvija posebnu metafiziku nacije u Evolinom diferenciranom i kvalitetnom smislu - nacija kao “organska zajednica”,  (Ferdinand Tonnies tu upotrebaljva pojam Gemeinschaft), koja je protuteza mehanicističkoj i atomiziranoj, profanoj koncepciji društva.

 

Svjetska država danas, kao paradigma liberalno-kapitalističke globalizacije ugrožava uništavanjem nacija , etnija i svih ostalih kulturoloških različitosti, a globalistička doktrina ujedno je i savršeni oblik model otvorenog društva.

 

Opasnost jedne nove  ideologije „a la carte“ ?

 

Iako još nedovoljno strukturiran i organiziran, današnji euroazijanski pokret obuhvaća konstelaciju raznih heteroklitnih intelektualnih krugova. Doktrina i sam pokret nedvojbeno utječu na današnju rusku elitu pa i svoje pristaše nalazi u znanstvenim akademskim, sveučilišnim, vojnim i vladinim ruskim krugovima.

 

Euroazijanizam je također snažno prisutan  u elitističkim krugovima bivših sovjetskih muslimanskih republika, točnije, u Kazahstanu, Turkmenistanu, Tadžikistanu, Kirgistanu (republike su to koje se nazivaju “bliski stranac”), a svoja uporišta ima i u Turskoj i Iranu.

 

Dosad je već uspostavljen također i niz kontakata između euroazijanskih ruskih i europskih krugova, a Moskva je bila domaćin filozofima, geopolitičarima i politolozima euroazijanskog senzibiliteta, a tu su svakako imena: Alain De Benoist, Robert Steuckers, Claudio Mutti, Carlo Terrcciano, Marco Battar, Jean Thiriart…

 

Euroazijanska doktrina primamljiva je za sve dezorijentirane slojeve europske i ruske javnosti koji propitkuju atlantsku globalističku kulturnu, političku i gospodarsku uniformnost jer djeluje kao atraktivna svojevrsna ukronija (poziva na opću reviziju povijesti i reevaluaciju, na jedno ponovno vrednovanje i propitivanje vrednota).

 

Kombinirajući futuristički postmodernistički mit o avangardi i eshatološki mit o dekadenciji, euroazijanska doktrina kao takva, funkcionira poput sublimirane fantazmagorije o vječnom povratku, o vječnom iskonu (poput jedne paradigme iskonskog jedinstva), koja teži prema rehabilitaciji “primordijalne tradicije”.

 

U kontekstu konfuznog, zbunjujućeg, globalnog svijeta u kojem se nalazimo na početku XXI. stoljeća, svijeta prepunog konfrontacija, složenosti, proturječnosti, u nadolazećim godinama i u stoljeću u kojem izumiru tradicionalni modeli tumačenja, interpretacije, euroazijanizam djeluje kao eksplikativni i hermeneutični model historionomije s eshatološkim prizivima, koji pogrešno shvaćeni, s redukcionističkim i paušalnim jednosmjernim interpretacijama, mogu dovesti do krajnje opasnih zaključaka.

 

Naime  nesistematska, površna i fragmentarna primjena elemenata euroazijanske doktrine u pragmatične ili politikantske svrhe, poput eklektične ideologije  A la carte, mogla bi poslužiti kao nova ideološka legitimacije svim razočaranim post-fašističkih ili post-komunističkim jednoumnih stremljenima. Stoga važno je oprezno i kritički pristupiti euroazijanizmu, smještavajući ga u repertoar alternativnih geopolitičko - multipolarnh modela “sustava-svijeta”.

 

S tim smo već otkrili mogućnost jedne  druge interpretacija povijesti pomoću koje  bi se prekinuo obruč jednoumlja, logike “jednoga oka” i konformističkih europocentrističkih, Zapadnih, eksplikativnih povijesnih modela u današnjem unipolarnom neoliberalnom svijetu.