Zašto zmija krije noge? Politika globalizacije skriva svoju metafiziku kao nepriličnu imovinu. Za one koji znaju da projekt društva totalnog opsega nije moguć bez totalnog religijskog, političkog i ekonomskog sistema, pitanje je samo jedno: krije li zmija noge jer ih se stidi ili jer bez njih bolje gmiže? Aleksander Dugin, ruski sociolog, filozof i teoretičar geopolitike, čiju je knjigu Konspirologija hrvatskim čitateljima predstavila zadruga Eneagram, odlučio bi se nedvosmisleno za drugu opciju. Ali prije nego što mu poklonici David Ickea krenu slati pozitivne vibracije, moramo ih pozvati da dvaput razmisle. Dovoljno je ukazati na to kako je Dugin toplo pozdravio zatvaranje članica grupe Voina tj. ad hoc banda Pussy riot nakon „punkerske molitve“ u moskovskoj katedrali, nazivajući njihov performans subverzivnim aktom u prilog gmižuće metafizike o kojoj govorimo. S druge strane, domaći post-moderni nacionalist koji automatski pomisli kako je to plus gotovo jednako velik kao neki od onih betonskih, post-katoličkih, što ukrašavaju dalmatinska i hercegovačka brda, doživjet će hladan tuš ako posluša Duginov govor podrške Radovanu Karadžiću iz 2008. Oprez s kojim prilazimo ovom misliocu morao bi dakle biti proporcionalan onome kojim prilazimo zapadnjačkim socijalnim inženjerima kao što su Kissinger, Soros, Popper ili Luhman. Ambicije su slične – pobjeda u areni geopolitike i ostvarenje određene vizije svijeta. Međutim, za razliku od navedenih, Dugin nema – ili dobro krije – pretenziju totalitetu. U tom smislu, pored toga što je za razliku od zapadnjačkih vračeva sklon igri otvorenih karata, on je u svakom slučaju mogući sugovornik, pa makar i kao protivnik. Ne ponajmanje i zbog toga što postoji nada da nam u igri s njim karte nisu unaprijed označene.

Zašto zmija krije noge? Politika globalizacije skriva svoju metafiziku kao nepriličnu imovinu. Za one koji znaju da projekt društva totalnog opsega nije moguć bez totalnog religijskog, političkog i ekonomskog sistema, pitanje je samo jedno: krije li zmija noge jer ih se stidi ili jer bez njih bolje gmiže?

Aleksander Dugin, ruski sociolog, filozof i teoretičar geopolitike, čiju je knjigu Konspirologija hrvatskim čitateljima predstavila zadruga Eneagram, odlučio bi se nedvosmisleno za drugu opciju. Ali prije nego što mu poklonici David Ickea krenu slati pozitivne vibracije, moramo ih pozvati da dvaput razmisle. Dovoljno je ukazati na to kako je Dugin toplo pozdravio zatvaranje članica grupe Voina tj. ad hoc banda Pussy riot nakon „punkerske molitve“ u moskovskoj katedrali, nazivajući njihov performans subverzivnim aktom u prilog gmižuće metafizike o kojoj govorimo.

Francuska [europska] Nova desnica rođena je 1968. Ona nije politički pokret, nego skup mislilaca i škola mišljenja. Više od trideset godina, knjigama i časopisima, razgovorima i konferencijama, seminarima i ljetnim školama francuska Nova desnica pokušala je oblikovati metapolitičku perspektivu. Metapolitika ne znači vođenje politike drugim sred­stvima. Ona nije ni “strategija” čiji je cilj nametnuti intelek­tualnu hegemoniju, niti je pokušaj diskreditiranja drugih mogućih stajališta ili planova. Metapolitika se isključivo temelji na premisi da ideje imaju ključnu ulogu u kolektivnoj svijesti i, općenitije, u ljudskoj povijesti. Heraklit, Aristotel, Sveti Augustin, Toma Akvinski, René Decartes, Immanuel Kant, Adam Smith i Karl Marx su svojim djelima potaknuli ključne revolucije, čiji se učinak osjeća i danas. Povijest je posljedica ljudske volje i djelovanja, ali uvijek u sklopu uvje­renja, vjerovanja i predočenja koja daju smisao i smjer. Cilj francuske Nove desnice je pridonijeti obnovi ovih društveno-povijesnih predodžbi.

General pukovnik Fuller bio je u izravnoj svezi s engleskom vojno-obavještajom agencijom i bivši učenik Aleistera Crowleya. Pisao je o podmuklom utjecaju sila koje se koriste “magijom i zlatom” te koje bjesomučno “preuzimaju svjetsku dominaciju nad osvetničkim mesijom, pretskazanim u Talmudu i Kabali”. Fullerov bivši vođa Crowley radio je kao tajni agent za Veliku Britaniju i Njemačku, iako su mu njegovi britanski zapovjednici ukazali ‘nepovjerenje’ te ga u špijunske operacije pripuštali s najvećim oprezom. Tijekom Prvog svjetskog rata njemačko je ministarstvo vanjskih poslova u tajnosti uposlilo Gustav Meyrinka, okultista, da napiše pripovijest u kojoj su francuski i talijanski masoni optuženi za izbijanje rata.

Modeli 'zavjere' izuzetno su raznovrsni. U toj oblasti najveću popularnost neosporno uživa koncepcija 'židovsko-masonske' zavjere koja je danas prilično raširena u najrazličitijim krugovima. U principu, ova tema zaslužuje najozbiljnije izučavanje, te moramo priznati da njenu potpunu i ozbiljnu naučnu analizu još uvijek nemamo, usprkos stotinama i tisućama radova, kako onih koji 'razotkrivaju' ovu zavjeru, tako i onih koji 'dokazuju' njeno nepostojanje. U ovom radu ćemo, međutim, istraživati sasvim drugačiji konspirološki model, zasnovan na koordinatnom sustavu različitom od 'židovsko-masonskih' verzija. Pokušat ćemo u općim crtama opisati 'planetarnu' zavjeru suprotnih 'okultnih sila', čije je tajno suprotstavljanje i nevidljiva borba predodredilo logiku svjetske povijesti. Ove sile, po našem mišljenju, ne karakterizira svekolika nacionalna specifičnost, niti pripadnost tajnoj masonskoj organizaciji ili organizaciji paramasonskog tipa, već radikalna različitost njihovih geopolitičkih orijentacija. Objašnjenje posljednje 'tajne' ovih sukobljenih sila skloni smo vidjeti upravo u razlici dvaju alternativnih geopolitičkih projekata koji se uzajamno isključuju i koji stoje s one strane nacionalnih, ideoloških i religioznih razlika, objedinjujući u jednu grupu ljude suprotnih pogleda i uvjerenja. Naš konspirološki model je model 'geopolitičke zavjere'.

U današnjem unipolarnom svijetu često se spominje, u javnom hrvatskom ali i sveopćem javnom mnijenju, da je atlantizam jedina strateška i geopolitička opcija koja će osigurati barem minimalnu vojno-političku i gospodarsku stabilnost u svijetu. Istina je da je nakon raspada bipolarnog svijeta, svijeta u kojemu je Sovjetski Savez predstavljao jedno “nužno zlo” da bi se održala ravnoteža snaga u nuklearnom hladnom ratu, ostavljen ideološki vakuum iz kojeg nisu izranjale jasne i koherentne metapolitičke i geopolitičke alternative atlantizmu. Suvremeni euroazijanizam (ili neoeuroazijanizam) kao koherentna i elaborirana, geopolitička, filozofska i kulturološka idejna građa predstavlja istinsku i potencijalnu alternativu amerikanocentriranom unipolarnom svijetu …

Suvremeni euroazijanizam (ili neoeuroazijanizam) kao koherentna i elaborirana, geopolitička, filozofska i kulturološka idejna građa predstavlja istinsku i potencijalnu alternativu amerikanocentriranom unipolarnom svijetu.

Ta heteroklitna ideologija koja svoje smjernice crpi iz ruske konzervativne revolucije i  panslavističkog pokreta “bijele” ruske emigracije 20-ih godina sada već prošlog, XX. stoljeća, te i iz njemačke konzervativne revolucije Weimarske Republike (Weimarer Republik, njemačke države nakon I. svjetskog rata) mogla bi predstavljati “sintagmu paradoksa” u globalnom svijetu jer nastoji artikulirati iznad podjele na lijevo/desno, zatim pokušava zaobići “dinamiku konzervativnu” koja teži uspostavi hijerarhijske, organicističke i vertikalne ljestvice vrednota, i “strategiju revolucionarnu” u smislu da privilegira metapolitički aktivizam predvođen čvrstom avangardnom elitom.

Osim liberalizma, još su dvije ideologije poznate po tome što su pokušale steći svjetsku supremaciju: naime komunizam (tj. marksizam u svojim različitim oblicima) i fašizam/nacional-socijalizam. Kao što Aleksandar Geljevič Dugin dobro primjećuje, fašizam je nastao nakon spomenutih dvaju ideologija i nestao prije njih. Nakon raspada SSSR-a, marksizam koji je nastao u 19. stoljeću također je definitivno diskreditiran. Liberalizam se uglavnom temelji na individualizmu i atomiziranom društvu, ljudskim pravima i državi-Levijatana koju je opisao Hoobes, koja je nastala zbog bellum omnium contra omnes  (5) –(rata sviju protiv svih)  i koja se dugo održala.

Ovdje je potrebno analizirati odnos navedenih ideologija u kontekstu njihovog vremena i gena iz kojih su se razvile.

Mi znamo da je marksizam pomalo futuristička ideja - marksizam je prorokovao buduću pobjedu komunizma u vrijeme koje je ipak ostalo neodređeno. U tom smislu, to je mesijanski nauk, koji vidi neizbježnost svoje pobjede koja bi dovela do kulminacije i kraja povijesnog procesa. NoMarx je bio lažan prorok i pobjeda se nikad nije desila.